Leksikon zaslužnih Desinićana

Knjiga Vladimira Trkmića Gjuro Prejac, Desinić 1870 – Zagreb 1936, monografija je formalno uzevši o Gjuri Prejcu, jednom od najuglednijih hrvatskih glazbenika, glumaca i redatelja i pedagoga iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Uostalom i naslovom je tako određeno. No ova knjiga, popraćena informativnim pogovorom Stjepana Damjanovića, nije samo knjiga o Gjuri Prejcu, nego se u njoj donose i natuknice i o nizu drugih zaslužnih ljudi koji su rođeni ili su životom bili vezani za ovo pitoreskno mjesto u Hrvatskom zagorju, poput Marka Culeja, prvoga varaždinskoga biskupa, a šezdesetih godina prošloga stoljeća kapelana i župnika u Desiniću.  

Izd. Vlastita naklada - Vladimir Trkmić, Zagreb, 2026.

Vladimir Trkmić, i sam 1958. rođen u župi Desinić, župnik u nizu župa zagrebačke nadbiskupije i varaždinske biskupije, zapravo je napisao i objavio mali leksikon znamenitih i zaslužnih Desinićana. Da bi objasnio glazbenu formaciju Gjure Prejca, Trkmić piše o njegovu ocu, Đuri starijem Prejcu, prvom Gjurinu učitelju glazbe, inače desinićkom župnom orguljašu, prvom učitelju u mjesnoj pučkoj školi koja, usput budi rečeno, također ima veliku povijest. Pokrenuta je naime još 1843. godine. Pišući o znamenitim ljudima Desinića, Trkmić je u najmanju ruku napisao i nacrt starijeg razdoblja mjesne pučke škole. Krenuvši iz rodnoga mjesta, Prejac se preko Zagreba, Ljubljane i austrijskih i njemačkih glumišta vinuo među operne prvake. Od 1908 do 1919. postavlja mnoge opere i operete u zagrebačkom Hrvatskom (iako tada nije nosilo taj časni pridjev!) narodnom kazalištu, a dvije godine potom postaje intendant je osječkoga kazališta.

Politike i malograđansko ulizništvo, kao i mnoge druge ljude koji su živjeli držeći se umjetničkih načela i odanih interesu svojega naroda, Prejca su više puta koštale položaja i zasluženih priznanja. Ništa nova u Hrvatskoj. Pokazuju to i sudbine drugih viđenih imena vezanih za Desinić čije životne sudbine opisuje Trkmić. Taj težak put i patnje kroz koje je prolazio desinićki kraj, a i čitava Hrvatska u prijašnjem razdoblju, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata opisao je u svojoj kronici desinićki i bistrički župnik Vinko Komerički kojega Trkmić također predstavlja u knjizi o Prejcu. Ovaj mjesni leksikon ne prepušta zaboravu ni poratne žrtve Desinića: župnika u Staroj Gradiški, rođena u Desiniću, Franju Valentića kojega su partizanske vlasti smaknule 1947. te sestru Gaudenciju Franciku Plajt, koja je presudom kapetana Vlade Ranogajca, zloglasnoga suca vojnoga suda u Zagrebu, osuđena na smrt i bačena u Jazovku.

Kroz galeriju likova koji su svojim životom i radom ostavili povijesni trag, ova je knjiga poticaj mjesnome ponosu i identitetu, pouka primjerom. Glavni je njezin lik Gjuro Prejac, svojevremeno istaknuti član Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, skladatelj zmajske himne, prevoditelj i pisac operetnih libreta, kazališni redatelj i glumac. Ali, kako nismo sami na svijetu, ni u domovini, ni u zavičaju, pa ni u obitelji, uz njega autor Trkmić piše i o drugim članovima te važne hrvatske obitelji iz Desinića: već spomenutome ocu Đuri, pa o Milivoju Prejcu, matematičaru, Radoslavu Prejcu, violončelistu i dirigentu. Dakako, bilo bi nepotpuno pisati o Desiniću a ne spomenuti se povijesno važnih osoba iz toga mjesta. Stoga je u knjizi i prilog o Jurju Ratkaju koji je 1652. u Beču tiskao Memoria regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae – hrvatsku povijesnu kroniku, prvu koja cjelovito obuhvaća tada poznatu povijest trojedine hrvatske kraljevine. Također i o Ivanu Ratkaju Velikotaborskom, prvom hrvatskom misionaru u Meksiku, koji je autor prvoga zemljovida meksičke pokrajine Tarahumara iz 1683. godine.

Zanimljiv je dio knjige u kojemu autor objašnjava etnonim Ratkajci koji se odnosi na desinićko područje. Radi se o tome da je tim područjem iz svojega dvorca Veliki Tabor gospodarila hrvatska plemenitaška obitelj Ratkaj. Ratkajci su pak, nekada mnogo više, a danas tek u sjećanjima, bili suprotstavljeni drugoj skupini pučana koja je nosila naziv Bezjaci, raširenoj duž dodirnih područja Hrvatske i Slovenije. Pišući o tome etnonimu, Trkmić se oslanja na raspravu o Bezjacima hrvatske etnologinje Marijane Gušić.

Sve u svemu, ova knjiga pokazuje kako i jedno malo mjesto, Desinić u Hrvatskome zagorju, ima veliku povijest koja se očituje u životima i djelovanju niza istaknutih hrvatskih umjetnika, učitelja, svećenika, pisaca i glazbenika. Kada bi se radila ljestvica najpopularnijih kajkavskih popevki, vjerojatno bi na prvim mjestima bile Fala i Popevke sem slagal Vlahe Paljetka, Kak taubeka dva i Joj mene joj Jože Rutića te Peharček moj i Vu plavem trnaci koje je skladao Gjuro Prejec. Ako je i bilo zaboravljeno, Vladimir Trkmić potrudio se da se zna. Jer vrijedi znati.